Rad i djelovanje Hrvatskog planinarskog društva „Rama“, prepoznato je izvan granica naše općine, a i izvan granica BIH. Dokaz za ovu tvrdnju jest činjenica da je uz posredovanje HPD „Rama“ u prošloj godini u periodu lipanj – rujan došao veliki broj planinara (prema internoj evidenciji 2763 planinara iz 21 planinarskog društva).
Jutro nije obećavalo nimalo povoljno vrijeme, čak naprotiv! Kiša koju su meteorolozi najavljivali već nekoliko dana, kao da je „visjela“ u zraku i kao da je nagovještavala da od planiranog uspona na Kedžaru neće biti ništa. Ipak, vrijeme se malo „popravilo“ dovoljno da se prema procjeni krene prema planiranom cilju – Kedžari i grobu Dive Grabovčeve.
Spominjanje Vran planine, većinu podsjeća na Divu Grabovčevu i Kedžaru, lokalitet gdje je, prema legendi ubijena, a i pokopana. Od davnina, na Kedžaru su hodočastile brojne generacije vjernika, i jedini način dolaska na Divin grob, bilo je višesatno pješačenje.
Bez obzira koliko imali planova i želje da ih realizirate, stvarnost često bude drukčija i planove u boljem slučaju odgodi za neko drugo, bolje vrijeme. Rijetki su oni na koje nisu utjecala događanja s koronavirusom i poremetila im planove.
Na spomen Vran planine i Kedžare, većina pomisli na Divu Grabovčevu i njezin grob na Kedžari na koji se od davnina hodočastilo. Do izgradnje makadamskog puta koji s Blidinja, preko Kedžare vodi prema Rami, na Kedžaru se moglo doći jedino pješice.
Na spomen Vran planine i Kedžare, većina pomisli na Divu Grabovčevu i njezin grob na Kedžari na koji se od davnina hodočastilo. Do izgradnje makadamskog puta koji s Blidinja, preko Kedžare vodi prema Rami, na Kedžaru se moglo doći jedino pješice.
Početak je godine i mnogi rade analize što i kako se radilo u protekloj godini, rade se i planovi što tijekom godine raditi. Kad je u pitanju HPD „Rama“, slobodno možemo reći da je za njega protekla godina bila i više nego uspješna. Od Društva za kojega su samo rijetki znali, došlo se do Društva koje je ugostilo ljubitelje prirode i planina, ne samo iz drugih krajeva ili država, nego i kontinenata.
Ni stotinu ljudi ne može popraviti ono što jedan može uništiti. Možda bi ovo mogao biti jedan od izraza za opis onoga što se prije dvije godine dogodilo na potezu od Kedžare do Sovića. Požar za koji nije pronađen krivac, niti će ikada biti, samo je jedan od pokazatelja ljudskog odnosa prema prirodi.Na prostoru kojega su do rujna 2012. prekrivala visoka stabla smrče, ali i stogodišnje kleke, sada je pustoš.
Blagdansko jutro nije obećavalo nimalo povoljno vrijeme, čak naprotiv! Uporna kiša koja već danima pada nagovještavala je da od planiranog uspona na Kedžaru neće biti ništa. Ipak, vrijeme se malo „popravilo“ i ekipa se okupila i krenula prema prvotno planiraom cilju – špilji Propala.