Mnoge će i samo spominjanje imena Vran, kao po nekom “defalutu” odmah podsjetiti na Divu Grabovčevu, ali i na ljude koji su polovicom prošloga stoljeća svakodnevno krstarili Vran planinom, noseći duhan iz Hercegovine prema Rami, odnosno prema Središnjoj Bosni, često bježeći od žandara, ali i vremenskih (ne)prilika.

Vran planina nalazi se u trokutu Rama – Jablanica – Tomislavgrad. Ima četiri vrha viša od 2000 metara, a najviši je Veliki Vran (2074 m).

Ime Vran planine povezuje se s tamnim izgledom planine kada se gleda iz njenog podnožja - Polja, dok pastirske priče kažu da je Vran dobio ime po jatima vrana koje su nekada nastanjivale podnožje ove planine. Budući da je prema zacrtanim planovima u kalendaru HPD “Rama”, Vran planina jedno od odredišta koje se “mora” posjetiti barem jednom na godinu, prošloga vikenda dio članova uspeo se na Velki Vran.

Kako to većinom biva, u samoj najavi uspona na Vran, većina članova je potvrdila da ide, uz njih, nekoliko “gostiju”, također je izrazilo želju za sudjelovanjem na usponu. Kako se bližio planirani termin, iz samo njima poznatih razloga, većina je odustala. Na kraju, za uspon se odlučila ekipa, koja je i do sad bila nositelj svih aktivnosti. Želeći rano doći na Bidinje, iz Rame se krenulo ''po mraku'', i nakon nešto više od sat vremena vožnje preko Jablanice, Doljana i Risovca stiglo se na Sovićka vrata odakle “puca” pogled na Veliko polje, Čvrsnicu s lijeve, odnosno Vran s desne strane. Samo polje bilo je pod jakim mrazom što je odmah podsjetilo na neka stara vremena…

Budući da je ovo bio već šesti supon, nije bilo potrebno puno vremena za biranje pravca uspona. Nakon ranojutarnje kave i pripreme opreme, započelo je „osvajanje“ Vrana. Vrijeme je bilo idealno, druga polovica mjeseca rujna s jako ugodnom temperaturom i jesenskim suncem. Penjanje do vrha proteklo je bez problema, uz kraće odmore, i česte trenutke za fotografiranje, za dolazak na Veliki Vran, “potrošeno” je dva sata i deset minuta.

Zbog visine i hladnog vjetra dulje zadržavanje na samom vrhu nije bilo ugodno, pa smo odlučili spustiti se nekih pedesetak metara južno od vrha, gdje je bilo puno ugodnije i odakle je pogled sezao na sve strane. Vjerojatno su rijetke planine koje imaju otvoren pogled kao Vran planina. Rijetko je mjesto s kojega se može vidjeti tri jezera, Blidinje, Ramsko i Buško. Nakon odmora i ručka, krenulo se u razgledanje i fotografiranje. Zahvaljujući lijepom vremenu, nekoliko sati provedenih na Velikom Vranu prošli su vrlo brzo, i sunce nisko na zapadu podsjetilo nas je da je vrijeme za povratak u niže predjele. Povratak nazad protekao je u laganom tonu i uživanju uz svaki prohodani metar planine. Na kraju, sudionici uspona bili su suglasni da je ovaj uspon na Vran bio više nego odličan i da će se dugo pamtiti.

Fotografije s uspona možete vidjeti Ovdje