Iako u dolini nema snijega, na planini, prilike su potpuno drukčije.  Unatoč sunčanom i za početak siječnja toplom danu, snijeg je smrznut i po njemu se može relativno lagano kretati. Dolazak na visinu iznad 1400 metara “isplati” se čim vidite prizori koji se "ukažu“ pred očima, i opet iznova  podsjete na ljepotu ramskih planina u svim godišnjim dobima.  Doživjeti planinu u zimskom periodu, posebno je iskustvo i doživljaj koji se pamti.

Odakle god došli u Ramu, iz smjera Tomislavgrada ili Uskoplja, prvo što ljudi zamijete jest Ramsko jezero, koje malo koga ostavi ravnodušnim i bez barem nekog komentara na ono što mu se „ukaže“ pred očima. Ipak, osim jezera, postoji puno toga što većina nije vidjela, a mogla bi mu se diviti danima.

Jedan od tih ramskih prostora, zasigurno jest i južni dio Gornje Rame, odnosno Maglice i Maglička planina. Prostor koji je nekada, kao i drugi dijelovi Rame bio naseljen kroz cijelu godinu i koji je većini služio za ispašu stoke i uzgoj povrtlarskih kultura, posebno krumpira i žitarica, kako za svoju tako i za ishranu stoke.

S vremenom, a posebno nakon izgradnje brane, većina stanovnika se raselila, ostale su samo rijetke obitelji. Malo po malo, cijeli taj prostor ostao je pust. Samo ruševne kuće i gospodarski objekti svjedoče o jednom vremenu i njegovim nekadašnjim stanovnicima. Maglička planina, sada je prostor koji treba doživjeti. Priroda koja ostavlja bez riječi. Prostor na koji treba doći, upoznati, ga i diviti se onome što nam je Bog dao. Doći, uživati i odmoriti se...