Rano jutro najavljivalo je vedar i topao dan, koji je idalan za uspon. Nakon nepunih sat vremena vožnje od Rame do Donjeg Malovana, “dočekao” nas je izlazak sunca i lagani, prohladni povjetarac. S obzirom da se svaki uspon planira i priprema unaprijed, većina stvari, barem donekle je poznata.

Sigurnost je uvijek na prvome mjestu. Budući da živimo u digitalnom dobu, puno toga nam je na dohvat ruke, pa tako i informacije o prostoru koji se planira posjetiti. Zbog činjenice da je Kupreška visoravan bila poprište sukoba i teških bitaka u Domovinskom ratu, pozornost je bila usmjerena na informacije o mogućnosti nailaska na minirani prostor, posebno, zbog toga što ne postoji markirana staza prema vrhu Malovana.

Dolaskom na početnu točku, kod kuće Mirka Duvnjaka, zatičemo domaćina i raspitujemo se za neke detalje uspona. Mirko, navikao na prolaznike i planinare, ljubazno objašnjava kuda vode pravci prema vrhu

Po običaju izbor je onaj koji je teži za uspon, pa tako i ovaj put.

Nakon kraćeg pješačenja po pokošenim livadama, put koji koriste domaći ljudi za izvlačenje drva, ulazi u visoku bukovu/jelovu šumu i ubrzo nestaje.

Uspon se nastavlja uz navođenje GPS uređaja koji nas nepogrešivo, nakon dvadesetak minuta ozbiljnijeg pješačenja izvodi na prostor obrastao niskim raslinjem, koje otežava i usporava kretanje.

Kako je uspon odmicao, tako se otvarao pogled prema Šuici, Raduši…

Polako, ali sigurno, prilično strm teren s niskim raslinjem prešao je u klasični planinski teren obrastao travom, koja se zbog vrućina većim dijelom osušila. Kako je uspon odmicao i povećavala se visina, tako se otvarao pogled na planine koje okružuju Kupreško polje kao i na sam Kupres. Dolaskom na sami vrh, dočekao nas je hladan vjetar koji je na trenutke postajao vrlo jak. Unatoč vjetru, otvorenost pogleda na sve strane, mamila je na zadržavanje i uživanje u pogledu. Nakon odmora i obveznog fotografiranja, slijedio je povratak nazad. Ovaj put malo izmijenjenim pravcem u odnosu na uspon.

Nakon nepunih sat i pol, dolazimo do početne točke i zatičemo Mirka u svakodnevnim obvezama.

U razgovoru koji je slijedio, doznajemo da je jedan od rijetkih koji se vratio u Malovan i obnovio kuću, kao i gospodarske objekte. Nakon smrti supruge, ostao je sam živjeti, a djeca su, kao i u brojnim drugim mjestima širom BiH, otišla trbuhom za kruhom, daleko od roditelja i rodnoga kraja.

Nakon razgovora s domaćinom Mirkom, slijedilo je pakiranje opreme i povratak kući i obvezama od koji smo, barem na jedan dan uspjeli pobjeći. Do novoga uspona…